Venere

Ženski akt umjetnički je izraz koji rijetko ostavlja rezigniran i erosa lišen izraz na licima. U kojoj se god formi nalazio  uvijek će biti snažno oružje za kontekstualizaciju određenih poruka. Ljudsko nago  tijelo je bezvremenski leitmotiv širokog spektra umjetnosti jer je neizbježno i podložno refleksiji. Vraća nas na kolektivnu svijest povezujući nas našim esencijalnim oruđem- tijelom. Upravo je izložba pomalo drugačijih aktova tema ovog posta. Naime, čisto sumnjam da vam je prva asocijacija na akt reljefni prikaz varijacija kontura žene kao boginje plodnosti, bez jeftine objektivizacije i opscenosti koja lapurlatistički predtendira jedino šokirati.  Ivan Novak, mladi slikar-grafičar nedavno je u Radićevoj ulici u prostoriji Galerije Osmijeha postavio izložbu imena Venere koja se bavi tematizacijom pojma ženske ljepote kao nečeg što nije puki objekt marketinga već pojam obožavanja i štovanja. Suvremena umjetnost nerijetko koristi akt kao sredstvo izraza, no na vrlo smjeliji i vulgarniji način no što je konstelirana ova izložba koja otkriva ono iskonski i primarno bez nemira, već sa suptilnim finesama, radeći se o razlikovnim oblicima ili pak materijalu.

Simpatična kustosica u Galeriji osmijeha

Sama izložba sastoji se od tridesetak reljefnih  varijacija aktova ženskog tijela no bez personalizacije- žene nemaju lica, već je fokus isključivo na konturama ženskih oblina i njihovoj raskošnosti. Autor se simpatično poigrao sa cijelim procesom stvaranja reljefa jer je tako univerzalni motiv poput ženskog tijela i njegove uloge u mitologiji samih začetaka civilizacije potvrdio ne samo motivom već i materijalom na kojem je reljef rađen. Ivan Novak je upotrebom cigle stare gotovo 2000 godina nađene na nekadašnjim ostacima rimske kolonije Siscie, inače današnjeg grada Siska iz kojeg i sam dolazi dokazao tu kronološku prisutnost tjelesnosti ne samo u mitologiji već i u svakodnevnici. Cigla koju je nagrizao zub vremena ima ulogu okvira ali i također proširivanja konteksta izložbe jer je kao i mi oblikovana i uvjetovana vremenom i prirodom.  Drugi materijal od kog su sazdani aktovi je orahovina,  ponovno kohezivan sa temeljnom idejom motiva jer je  orahovina u grčkoj mitologiji forma koju je preuzela grčka božica Artemida, zaštinica djevojaka, svadbe i poroda. Orah je također aluzija na narodne predaje simbola oraha kao mudrosti, mira, strasti, dugovječnosti ali i njegove krošnje kao mjesta obitavanja vještica 😀 Treći materijal, pozlata odabran je zato jer su ljudi uvijek religijske toteme i objekte štovanja voljeli optočiti i ukrasiti zlatom, čineći cijelu priču Venera ciklusa kompaktnom i zaokruženom.

Izdvojeni reljef

Izdvojeni reljef

Izdvojeni reljef

Prodiranje anatomije  akta u prostor uspješno je pridonijelo izvornoj ideji ženskog tijela kao hrama plodnosti i figure modusa vivendi koji obuhvaća i konstatno prožimanje duhovnosti sa neprestanom mijenom.  Povjesničar umjetnosti Enes Quien je u svojoj recenziji izložbe naglasio kako u autorovim djelima nema natruhe seksizmu, već da je svako žensko tijelo naprosto volumen  koji se spaja sa inkarnatom žene gdje je slika tijelo a tijelo slika prožeta intimizmom nadahnuća. Također tvrdi kako je ova izložba bazirana na  autorovoj dihotomiji u vidu gledanja forme tijela kao prilike za varijaciju volumena koji je različito raspoređen u okviru te odavanje počasti ženi. Iako su ovi oblici akta neuobičajeni za današnje poimanje žene, autor ih je uspješno smjestio u sadašnjost aludirajući na a priori univerzalna obilježja humanosti koja će uvijek biti intrigantna i moblina.

Venere

Ukoliko vam se svidio ovaj  isječak umjetnosti  Ivana Novaka njegov opus možete  pronaći na Facebooku ili na deviantARTu te vidjeti ostalu problematiku tehnike koje slikar uvrštava u svoj rad.

Edukativna šetnja

S obzirom da smo  mi dotepenci nedavno minule praznične dane proveli u svojim rodnim mjestima naša mala blogosferska zajednica odisala je  lokalnom tematikom. Ovaj je  post  jedan od takvih. Živim u malom gradu Vrbovcu nedaleko od Zagreba, koji iako bogat kulturnom baštinom nažalost nije bogat kulturnim događajima . U nedostatku istih odlučila sam vas provesti vrbovečkim perivojem učinivši to edukativnom interaktivnom šetnjom. Inače, ideja edukativne šetnje mi je odličan spoj nepolitičnog građanskog aktivizma i nejeftine zabave a i prilika za dobivanje znanja koje se traži na kvizovima 😀 Neću vas uspjeti educirati o edukativnoj šetnji (iako sam imala najbolje namjere) jer nakon iscrpnog googlanja nisam uspjela naći idejnog začetnika ovog iskustva niti njegovu popularizaciju 😦

Pa, krenimo! Grad Vrbovec datira još iz trinaestog stoljeća, kada se kao feudalni posjed spominje u darovnici kralja Bele IV.  križevačkom županu Junku. Svoj najveći kulturni kapital stekao je tokom šesnaestog i sedamnaestog stoljeća dok su mu vlasnici bile plemićke obitelji Zrinski i Patačić, važne povijesne ličnosti.  Upravo su  one izgradile centralni zamak, poznatiji kao Stari grad Vrbovec  čiji se ostaci nalaze u današnjem perivoju i čuvaju se kao povijesno-kulturna baština.  Kao simbolični nekrolog mnoga gradska obilježja kite se imenima Petra Zrinskog poput glavnog gradskog trga i kulturno umjetničkog društva čiji se sastanci i održavaju u jedinoj preostaloj zgradi nekadašnjeg dvorca, no o tome nešto kasnije.

Na početku perivoja, nekadašnjeg Starog grada Vrbovca nalazi se kula Petra Zrinskog u kojoj se prema legendi 1621. rodio Petar Zrinski. Pretpostavljam da znate o kome se radi, no maleni memento: Petar Zrinski se zajedno sa Franom Krstom Frankopanom borio protiv bečkog apsolutizma, a  za hrvatsku autonomiju te je zbog toga i ubijen u Bečkom Novom Mestu. Inače, kula Zrinski ostatak je kaštela obitelji Zrinski za obranu od Turaka nakon 1528.godine a sam je zamak izgorio u seljačkoj buni 1755. Burna povijest očituje se promjenama brojnih vlasnika, obitelji Erdody, Patačić i Zrinski. Danas je od dvorca ostala samo valjkasta kula koja je u doba kad je bila podignuta bila simbol moći nego služila za obranu. Kula je najveći simbol grada i dio gradskog grba.

Kula petra Zrinskog

Desno od kule nalazi se još jedan od ostataka starog dvorca koji danas nosi ime Dvorac obitelji Patačić, nešto novija građevina koja je renovirana u barkonom stilu no u spomen ostacima Starog grada Vrbovca izgorenog u požaru. Kao što sam spomenula ranije, kaštel je mijenjao vlasnike te su nakon pada loze Zrinski u šesnaestom stoljeću, u sedamnaestom na red došli Patačići. Zanimljivo je kako su se obje obitelji na posjed zapravo došle skloniti od Turaka. Danas, tristotinjak godina kasnije Dvorac patačić je dom Radija vrbovec, Kulturno-umjetničkog društva Petar Zrinski i Limene glazbe a i lijep dodatak našem malom gradu.

Dvorac obitelji Patačić

U sredini parka nalazi se crkva svetog Vida koja je najstarija građevina u Vrbovcu. Spominje se još 1338.godine. Ona je barokizirana i nekoliko puta renovirana, sa zvonikom uz svetište i trijemom uz glavno pročelje. Zvona su lijevali poznati majstori Schifrer iz Zagreba (1803. godine) i Papst iz Varaždina (1846. godine). Donedavno je i ona bila žute boje, no sad je na negodovanje građana pastelno ružičasta te se prema mom skromnom mišljenju više ne uklapa toliko revijalno uz kulu i dvorac.

Crkva dok je još bila žute boje; preuzeto sa http://hr.wikipedia.org/wiki/Vrbovec

Vrbovečki perivoj sadrži i suvremenije spomenike kulture, poput onog podignutog u spomen antifašističkoj borbi tokom Drugog svjetskog rata. On se nalazi između kule i dvorca, i tamo je još od 27.7.1955. kada je Vrbovec bilježio desetu godišnjicu svog oslobođenja. Spomenik je podignut u čast palim borcima. Danas služi kao mjesto okupljanja vrbovečke mladeži koja u parku kao i svi ostali tinejdžeri proživljava svoja prva ludovanja.

Spomenik palim borcima

Na samom kraju perivoja nalazi se još jedan nešto mlađi spomenik nego što su to kula i dvorac. To je spomen ploča Mariji Jurić Zagorki prvoj profesionalnoj novinarki i najčitanijoj hrvatskoj književnici koja se rodila u mjestu Negovec pokraj Vrbovca 1873.  O njenoj karijeri i djelima zasigurno već mnogo znate no meni najdraži dio je upravo njen aktivistički rad u smislu borbe za prava žena, te protiv mađarizacije i germanizacije Hrvatske u ranom dvadestom stoljeću koji su se očitavali u njenim rado čitanim tekstovima i romanima.  Na taj sam kip uvijek nekako bila ponosna, bit će da je to do profesionalne deformacije 🙂

spomenik Mariji Jurić Zagorki

I eto. Prošetali smo, makar virtualno (što i je u duhu konvergencije medija) vrbovečkim perivojem koji obiluje spomenicima na neka epohalna lica hrvatske povijesti. Pošto slika govori više od tisuću riječi, za kraj ću vas ostaviti uz mini video u kojem možete izbliza pogledati dio vrbovečkog perivoja.

Serbus!

”Ak se hoče kašlati ili pah kehnuti, pošteno je gubec na stran obrnuti i z ropcom ga pokriti, a pri tem robec ne sme bit zasran z stvrdnutimi šmrkli i drugim nesnagama od prošlotednog kehanja  i kašlanja.”

Tako glasi  jedan izvadak iz staroga i već pomalo zaboravljenoga zagrebačkog bontona koji je u prvoj polovici prošloga stoljeća bio ”obavezna lektira” za svakoga tko se u gradskoj vrevi upuštao u svakojake socijalne i ine interkacije.  Taj bonton ovih su dana u svojim reklamnim i promotivnim materijalima oživjeli organizatori zagrebačkog ”mini-adventa” koji se skrasio u malenu Tomićevu ulicu podno legendarne uspinjače pod značajnim nazivom ”Fuliranje kod uspinjače”. Rakijarnice, licitarska srca, kuhano vino, slastice, kobasice – sve to pridonosi razigranoj atmosferi ovog blagdanskog koncepta. Može se tu naći i Vip ski kućica koja najavljuje ovogodišnju Snježnju kraljicu na Sljemenu (uz nezaobilazne nagradne igre), te štand Školske knjige. Navodno se posjetitelje pozdravlja i sa ”serbus” i “Küss die hand, milostiva”.

Tomićeva ulica

Potraga za izgubljenim vremenom odavno je fetišistički eskapizam velegradskog pojedinca koji u zakučastim labirintima prošlosti nalazi tako željeni odmak od uhodane svakodnevnice, sanjajući o izgubljenom raju kada je sve bilo drugačije i bolje, kada je novčanik bio deblji, a kosti su manje boljele.

”Fuliranje kod uspinjače” svoje posjetioce ima namjeru odvesti natrag do tridesetih godina prošlog stoljeća, kada je ”Zagreb imao 180.000 stanovnika i 160 industrijskih poduzeća”, a derivati gospona Fulira kao glavne face smucali se gradskom špicom.

Jesu li organizatori usitinu uspjeli u prizivanju tog ”dobrog duha Zagreba”, ili su taj slatki sentiment samo iskoristili za dobru marketinšku promidžbu eventa koji se  nažalost, nimalo ne razlikuje od poslaganih štandova na Cvjetnom ili Bogovićevoj? Nije potrebno odgovoriti na to pitanje.

Sponzorski Vipov Štand

Malo manje blještav, i s mnogo manje inozemnih brendova i korporacijskih tornjeva, možemo se zapitati da li je Zagreb tridesetih bolje živio nego danas? Organizatori nam neće odgovoriti niti na to pitanje, ali kako god bilo Tomićeva je vikendom krcata i probiti se do nekih štandova (poput Rakijarnice koja je aposlutni hit ) prava je mala avantura, a i mnoge uvažene dokone posvuduše i posvuduši sa zagrebačke špice prebacili su se na novo trendi mjesto za okupljanje.

Ipak, pošto je  TripAdvisor našu malu metropolu etiketirao kao drugi najdosadniji grad u Europi, nije na odmet da se s vremena na vrijeme pojave i neka nova mjesta za okupljanje, osim već onih starih uvriježenih. Koncept Fuliranja je odličan i rade besprijekorno simpatičan community management koji privlači hrpe Zagrepčana da svaki dan utroše koji sat u bivšoj Brdovitoj ulici, iako bih osobno voljela da se retrospektivna agramerija više osjeti uživo nego na Facebooku.

Mjesta starih delicija

Čak se u kuloarima priča da se u Beču prodaje advent u Zagrebu, pa iako zvuči pomalo nategnuto da bi zagrebački advent konkurirao onom austrijske prijestolnice, ipak sa svojevrsnim zadovoljstvom možemo primjetiti da se događaju pomaci na bolje. ”Fuliranje kod uspinjače” jedan je simpatičan primjer upravo toga, pa je Zagreb ovih dana ipak malo manje dosadnije mjesto za egzistirati.

Ukoliko još niste otišli do Tomićeve degustirati slatke male rakijice i jesti tešku hranu, možda vam ovaj purgerski savjet iz bontona dobro dođe pri prvom posjetu Fuliranju kod uspinjače odnosno prije prvih zalogaja: ” Ak je na stol došlo meso s koščicama njih buš kulturno oglodal, a ne po pesje shrskal. Košćice buš isto tak lepo kulturno pridržaval v levoj ruki, a ne rashitaval okolo ili z njima streljal.  Posle bu ti neko od domačih donesel nekakvu posudu kam buš kosti del.”

inače najpopularniji štand 😉

CeKaPe

“Nema veće agonije nego u sebi nositi neispričanu priču”, riječi su Maye Angelou. A postoji li dovitljiviji način od arhiviranja priče doli stavljanja je na papir čineći ju time stvarnom i opipljivom? Većina nas je barem jednom u životu uzela papir, olovku i napisala nešto nevezano uz profesionalni dio života, nego čisto onako, “iz gušta”, pa makar to bio opis našeg dana. U ljudskoj je prirodi da ostavljaju tragove, zato i  postoji  umjetnost. No što kada nam ta potreba stvara frustraciju, a ne samoispunjenje? Kada je teško materijalizirati svoje misli?

E pa, našla sam barem jednu od solucija koja se čini vrijedna pokušaja, barem što se književnog izraza tiče. To je CeKaPe ilitiga Centar za kreativno pisanje koji se nalazi u Amruševoj ulici. Ideja centra je potekla kao što ističe njegova voditeljica Sanja Vučković, iz čiste ljubavi prema zanatu i umjetnosti pisanja kao i želje za pomoći ljudima koji osjećaju isto. U Centru se odvijaju razne radionice koje bi vam mogle pomoći ukoliko se želite opredjeliti za određeni žanr, formu ili pak jednostavno imate nedoumice vezane uz stilizaciju vaših ideja.  Znatiželjna kakva jesam željela sam dobiti dojmove iz prve ruke kako se točno te radionice odvijaju, pa sam ih i posjetila u ovo predbožično vrijeme.

Knjigobor u CeKaPe-u

Dočekala me prijateljska vibra i kućna amtosfera otvorenih ljudi koji se ne boje novog i vole ono što rade.  Za sve zainteresirane tu su  semestralne radionice, poput onih kratke priče (koja je najpopularnija među polaznicima a vodi ju Miroslav Mićanović), radionice za romane i poeziju (koje vode neki od istaknutih pisaca poput Zorana Ferića, Ivane Simić-Borodžić i dr.) te onih više specijaliziranih poput radionica za tv scenarij ili fimsku kritiku ili pak onih za pravopis i gramatiku. za one vrlo zaposlene a ipak željne brušenja svog talenta postoje i vikend radionice kojima se pokuša intenzivirati i fokusirati na individualne probleme. također možete dobiti i konzultacije jedan na jedan ako ste malo sramežljivijeg kova. Zasigurno je jedno od najljepših iskustava koje u centru možete imati ljetna škola u Gorskom kotru gdje ste sedam dana u starom dvorcu fokusirani isključivo na svoje stvaralaštvo i sklad.

Zanimalo me, hoće li, s obzirom na hegemoniju novih medija i blogosfere CeKaPe napraviti radionicu za online pisanje i blogiranje na što sam dobila potvrdan odgovor. I sama voditeljica Centra je naglasila kako su dobili puno upita od interesenata te odlučili poslušati njihov puls. Kao što sam imala prilike iskusiti u Centru vlada prijateljska, topla i  poticajna atmosfera pa ni ne čudi činjenica da je Centar od svog osnutka 2007. imao više od petsto polaznika.  Iako kriza nije zaobišla niti globalno izdavaštvo a kamoli malu hrvatsku scenu, stimulativno  je vidjeti da još uvijek postoje ljudi koji ostvaruju svoje potencijale  nevezano uz sveopću letargiju.

Polaznici radionice kratke priče

Što se samih polaznika tiče, entuzijazma ne fali. To su ljudi koji se žele izraziti, nevezano uz uspjeh mjerljiv u izdanim knjigama. Iako se u Hrvatskoj zemlji, osiromašenih resursa ali ne i kreativnog duha teško probiti, neki ipak uspiju. Centar za kreativno pisanje ima svoju malu biblioteku u kojoj objavljuje djela svojih polaznika te se bavi i spajanjem polaznika sa ostalim izdavačkim kućama. Tako je i jedna od polaznica Marijana Perinić izdala svoju knjigu pod okriljem izdavačke kuće Vuković Runjić.

Rad Centra nije baziran samo na radionice, postoje tu i ostali sadržaji za ljubitelje književnog izraza, poput CeKaPeove srijede u knjižnici Bogdana Ogrizovića u kojem se tematiziraju razni književni trendovi i fenomeni i potiče diskusija o pročitanom.  Kako ističe voditeljica , bitno je da se potiče ljubav prema čitanju i ja se s time apsolutno slažem 🙂 Na upit o postojanju interesa za novinarske radionice, odgovor je bio sukladan poraznom stanju profesije.

Neću se bacati u lamentacije o hrvatskom novinarstvu ali zasigurno smatram da bi se dojam hrvatske javnosti o novinarskom poslu kao neprofesionalnom žutilu punom gramatičkih pogrešaka mogao popraviti ukoliko bi se više pažnje posvećivalo upravo stilskim korekcijama koje su prijekopotrebne ( više nego kod fikcije, barem je to moje skromno mišljenje).  Svejedno, u ovo vrijeme pada naklada i interesa za pisanu riječ ovakve incijative ulijevaju nadu ljubiteljima nederiviranog i trivijalnog sadržaja. Kada smo izgubili nadu u originalnost ideja ne treba se libiti ponovno ih  potražiti a smatram da je CeKaPe pravo mjesto za početak potrage.

Stimulus response

Zločin na Sjeveru

Kada govorimo o europskim društvima blagostanja, prva asocijacija će nam biti hladne zemlje Baltika; naizgled socijalno sigurne gdje je omanja krađa anomalija, a ubojstvo nezamislivo.  To je percepcija nas temperametnih južnoistočnih Europljana koji instutcionalnu funkcionalnost mogu samo sanjati (u svojim tranzicijskim brlozima).

U posljednjih nekoliko godina sa europskog sjevera uglađeni nam Skandinavci serviraju još jednu uspješnu priču na kojoj im možemo (ali i i ne moramo) zavidjeti.  Riječ je o kriminalističkim romanima koji su poput starozavjetne poplave preplavili naše knjižare i zaintrigirali naše čitaoce. Upravo je fenomen širenja skandinavskih krimića bio tema još jednog književnog petka u kupoli gradske knjižnice u Zagrebu. Raspravu je moderirao publicist i teoretičar Tonči Valentić dok su na istoj sudjelovali autor hrvatskih krimića Nenad Stipanić te Seid Serdarević iz izdavačke kuće Fraktura.

Poziv na književni petak

Okupljeni trojac pokušao je kontesktualizirati fenomen proboja skandinavskih krimića na hrvatsko ali i europsko tržite te potražiti društvene uzroke koji su u egzemplarnim europskim demokracijama iznjedrili takva mračna i uznemirujuća štiva. Od Stiega Larssona preko Larsa Keplera pa sve do Joa Nesboa, popularni serijali uvlačili su nas u morbidni svijet zločina koji tinja ispod uglađene površine . Kako ističe Seid Serdarević pomama koja je započela s Larssonom vuče iz svoje korijene iz šezdesetih godina i takozvanog socijalnog krimića čiji su pioniri bili švedski autorski par Maj Sjöwall  i  Per Wahlöö. Kako je švedsko društvo u drugoj polovici dvadesetog stoljeća bilo relativno lišeno traumatskih iskustava koje je proživljavao ostatak kontinenta, crna točka švedske povijesti i svojevrsni podstrek za autore krimića bila je ubojstvo premijera Olofa Palmea 1986. godine.

Zanimljivo je kako u mnogim romanima spomenutih autora, a na što je upozorio i Nenad Stipanić, postoji negativna fascinacija Balkanom i njegovim kriminalnim podzemljem, a što pak rezultira brojnim negativcima- imigrantima upravo porijeklom s ovih prostora. Brojne su teme koje pokrivaju ovi autori: od potisnute nacističke prošlosti (”Crvendać” Jo Nesbo), preko šovinističkih, špijunskih i antidemokratskih spletki krupnog kapitala Larssonova (Milennium trilogija), proboja u mračni svijet podsvijesti i seksualnih devijacija (”Hipnotozer” Larsa Keplera) pa sve do balkanskih švercera i nasilnika (”Raj” Lize Marklund).

Nenad Stipanić, Tonči Valentić i Seid Serdarević

Svakako da postoji snažna distinkcija između američke hard-boiled proze i njezinog skandinavskog socijalno-psihološki orijentiranog pandana, ali mnogi (među kojima i Nenad Stipanić) smatraju da se dvije ”tradicije” veoma često prožimaju i međusobno ”posuđuju”. Kao najuspješniji primjer psihologizacije glavnih junaka predstavlja se  dvojac Salander i Blomkvist iz Milenium trilogije. Upravo je lik novinara Blomkvista odjednom iz pepela izvukao moralno diksreditiranu novinarsku profesiju, pa nije ni čudno da su ga (zajedno s cijelom trilogijom) novinarski kritičari tako oduševljeno pozdravili, što sigurno nij odmoglo njegovoj popularizaciji.

Sugovornici na tribini primijetili su distinkciju švedskog i norveškog odnosa percepcije Drugog svjetskog rata, odnosno preciznije potisnute nacističke povijesti, te njenih ostataka u današnjim političkim i korporativnim strukturama. Iako i norveški i švedski autori koriste motive krupnih industrijalaca koji su profitirali u Drugom svjetskom ratu, potonji se ipak nešto sramežljivije odnose prema svojem ”učešću” u tadašnjim ratnim zbivanjima. Nekoliko je uočljivih trendova među trendovskim skandinavskim krimićima: od sinergije trilera i krimića, brojnih parova koji pišu zajedno (pseudonim Lars Kepler) pa sve do nesavršenih antijunaka s kojima se obični čovjek veoma lako može identificirati. Iako su mnogi književni teoretičari još uvijek pomalo nepovjerljivi prema kriminalističkom žanru, činjenica je da je krimić odavno, a pogotovo od nedavno, iskočio iz okvira običnog šunda i pozicionirao se uz bok ozbiljnijoj književnosti.

Knjižnica na Starčevićevom trgu

Kuća za ljude i umjetnost

Ovog se ponedjeljka FPZGovska družina uputila u Laubu, nekada zgradu autrougarske vojske a danas jedan od zagrebačkih centara suvremene umjetnosti. Svoje dijalektalno i pomalo neobično ime dobila je iz mog domicilnog mjesta Vrbovca. Naime, Lauba je za moje sugrađane kružni drvored, a za njenog vlasnika mjesto vraćanja u djetinjstvo i igrarije. Upravo takav dojam i ostavlja.  Zaokružen i zaigran, ispunjen mjestom za interakciju, inicijaciju i osobnu interpretaciju.

Interijer

Prostor je zamišljen kao sinergično iskustvo poslovnog prostora na gornjoj etaži, umjetničkih djelatnosti  Zbirke Filip Trade  u prizemlju i malenog bistroa koji pruža prostor dokolice nakon umnih napora.  Začetna ideja umjetničkog dijela Laube bila je dati svjetla pozornice onim umjetnicima i izričajima koji nisu bili zastupljeni u Zagrebu. Ono što Laubu čini kompaktnom je ispremiješanost i spoj stalnog postava i privremenih izložaka koje jedna drugu fuzijski komplimentiraju hvatajući duh prostora. Spoj starog i novog, stalnog i nestalnog, samoće i društva. Kroz eksponate su nas proveli simpatični volonteri koji su nam ispričali da je misija Laube podići hrvatskoj javnosti svijest o suvremenoj hrvatskoj umjetnosti kroz suradnju sa drugim institucijama (primjerice Muzejem prekinutih veza za koji smo dobili popust prilikom kupnje ulaznice) i različitim radionicama koje se odvijaju paralelno sa izložbama.

Izložba Finalisti

Izložba Finalisti, koja će u Laubi ostati do 28.1.2013. svojevrsna je kruna zbirke Filip Trade. Putem ove izložbe već se četvrtu godinu zaredom   predstavljaju radovi prikupljeni kroz jednu godinu. Zbirka je fokusirana na rad hrvatskih umjetnika mlađe i srednje generacije (neki od autora su profesori Likovne akademije primjerice).

Radni prostor

Nakon umjetničkog dijela koji dominira Laubom, gornja etaža je posvećena radu. Riječ je o zamisli koja omogućava bilokome da za pedeset kuna na dan dođe i radi bez ureda. To je idealno za freelancere bez ureda ili pak ljude kojima je dosadila rutina a pritišću ih rokovi. Prostor ima sve, pa čak i watercooler 😀  a sigurno vas neće zaobići kreativna vibra koje u Laubi ima napretek.

I za kraj jedan od najpoticajnijih eksponata Laube. To je djelo Igora Ruha imena Sjever, jug, istok, džem i boom kojim je pobjedio na ovogodišnjem Salonu mladih, bijenalne izložbe mladih hrvatskih umjetnika.  Interpretaciju djela možete vidjeti u videu, na kojem se unaprijed ispričavam jer sam naišla na tehničke poteškoće prilikom montiranja, točnije pobrala virus pri skidanju programa za montiranje pa sam ga odlučila staviti “sirovog” u nedostatku alata i vremena. Nisam vam željela stavljati mnogo pojedinačnih eksponata i pjevati hvalospjeve o njima, već samo ukratko ispričati bit Laube a vama koji ju planirate posjetiti ostaviti na slobodnu volju da ju sami istražite 🙂

“Tu smo zbog vas”

Postajanje studentom sa sobom nosi stanoviti obred zrelosti a taj je samoinicijativno obavljanje birokracije. Bilo to čekanje u referadi, policijskoj upravi, HZZOu, poreznoj upravi ili Student servisu, prikupljanje papira za ikakvu patricipacijsku akciju ili pak obavezu neizbježno je. Takvi poslovi uvijek su transcendentalno iskustvo namijenjeno jačanju karaktera i iznad svega, strpljenja (što nije nimalo loše, dapače).  Ovom postu nije svrha kritizirati tromost javne uprave niti činjenicu da za jednu stipendiju treba otrpilike 30 potvrda već suprotna i pozitivna inicijativa koju je pokrenulo Ministarstvo uprave.

Vrelo života

Na jednom od brojnih pohoda upravo u Poreznu upravu pokraj šaltera s namrgođenom gospojom vidjela sam crvenu  naljepnicu na kojoj piše “Mi smo tu zbog vas” i potpis: Ministarstvo uprave. Pokraj šaltera bio je i pamflet sa velikim emotikonom smileya na kojem je pisalo: “Etička načela ponašanja državnih službenika”. Kao revni građanin uzela sam pamflet i ostala ugodno iznenađena. Piše: “Jeste li doživjeli neprimjereno ponašanje službenika?” Državni službenik mora se prema vama ponašati profesionalno, nepristrano i pristojno. Moram priznati da  mi je taj pamflet izmamio osmijeh na lice.

Sigurno ste barem jednom doživjeli krajnje neprofesionalno ponašanje u javnoj ustanovi u vidu bezobraznih teta i stričeka (ja znam da je jesam). E pa, ovo je prilika za uzvraćanje udarca! Ministarstvo uprave je uvelo povjerenike za etiku  kojima možete podnijeti pritužbu  na neprimjereno ponašanje službenika koji su imenovani u svim državnim tijelima.

na oglasnoj ploči Porezne uprave

Na web  stranici ministarstva uprave www.uprava.hr možete pronaći cjeloviti etički kodeks državnih službenika kako bi bili bolje upućeni ukoliko mislite da su se ponijeli neprofesionalno prema vama. Ako ste pronašli valjani razlog u kodeksu, pritužbu možete podnijeti besplatnim telefonom 0800 0304, putem obrasca na njihovoj web stranici (pod Glas javnosti/ pritužbe), poštom Ministarstvu uprave, Maksimirska 63, 10 000 Zagreb ili pak povjereniku za etiku tijela u kojem je službenik zaposlen. Kontakte etičkih provjernika možete također pronaći na internetskoj stranici ministarstva.  Dosad nisam čula za takve inicijative osim birtaških knjigi žalbe tako da sam bila ugodno iznenađena.

Hrvatska praksa rješavanja konflikata sa državnim službenicima dosada je bila isključivo dijaloška kritika (ponekad i vrlo oštra :D) bez peripetije nesporazuma tako da sam i više nego zagovornik ove inicijative. Nisam uspjela pronaći kakav je daljnji proces nakon danog negativnog feedbacka pojedinog službenika; na  čemu će se zapravo pokazati jesu li tu za nas kao ravnopravne članove civilnog društva. I za kraj, zanima me kakva su vaša iskustva sa javnim institucijama, jeste li imali i pozitivnih iskustava ukoliko niste znali koji formular služi točno kojoj svrsi, jer, prema kodeksu državni je službenik dužan pomoći neukim strankama 🙂 ?

Slogan inicijative

Astro caffe

Ne znam koliko ste upućeni u  misticizam naše metropole ali u Zagrebu postoji mjesto gdje ćete uz kavu dobiti i mali uvid u vlastiti karakter a možebitno i prosvjetljenje. To mjesto je Astro caffe u Masarykovoj ulici broj 11.  Naime, uz kavicu tamo možete dobiti besplatnu natalnu kartu. Kako mi znatiželja nije dala mira , uputila sam se tamo popiti kavu i zaviriti u ezoteriju.

Ispred ulaza

Na prvi pogled Astro caffe izgleda kao gerilsko okupljalište subsaharskih aktivista koji vjeruju u voodoo i to mu daje šarmantnost i dušu. Šareni  zidovi nakićeni svim znakovima zodijaka i natalnim kartama poznatih osoba (The Beatles, Edward Norton i naravno iskričavim Twilight zvijezdama) , velike drvenoudobne fotelje sa afričkim motivima u skladu su sa šamanskom politikom ovog kafića.  Ima nešto neodoljivo primarno i privlačno  u tome.

Nakon naručene kave (koja, usput budi rečeno uopće nije loša) i slegnutog prvog dojma (koji je bio pozitivniji nego što sam očekivala) udubila sam se u proučavanje rasporeda besplatnih predavanja o astrologiji koja se ovdje događaju svakog četvrtka.

Interijer

Kako sam došla s namjerom kušanja kave i izviđanja, odlučila sam se i za izradu natalne karte iako sam totalni skeptik i  licemjerni prezir prema ezoteriji, no rekoh zašto ne? Inače, natalna karta je astrološka karta, odnosno prikaz neba u trenutku nečijeg rođenja. Ona prikazuje konstelaciju zvijezda i planeta, a prema astrološkom vjerovanju upravo  poredak planeta i zvijezda  utječe na karakteristike pojedinca. Takvo se vjerovanje temelji na teoriji da se u trenutku nečijeg rođenja sve planete nalaze u određenim horoskopskim kućama (postoji 12 horoskopskih kuća, jednako kao i 12 horoskopskih znakova naime).

S obzirom na to da je vjerovanje u horoskop proizvoljno kao i sva druga vjerovanja ezoterija izrada natalne karte može poslužiti kao odlično kraćenje dosade. Za izradu natalne karte potrebno je znati samo (osim svog imena, datuma i mjesta rođenja) vrijeme dana u kojem ste rođeni, jer su geografska širina i sat u kojem ste rođeni jedni od parametara izračuna. Nakon toga dobijete prikaz koji izgleda ovako:

Natalna karta

Nakon što dobijete uvid u svoju natalnu kartu, vlasnik vam ju u kratkim crtama interpretira. Neke od najbitnijih značajka koje interpretacija slijedi su naravno vaš horoskopski znak, ali i podznak te kao što sam ranije napomenula položaj planeta u 12 kuća horoskopa. Na prvi pogled izgleda iznimno komplicirano no samo vas Google dijeli od raznih stranica na kojima su  pojednostavljena tumačenja tih simbola. No, ja sam željela baš cijelo orakulsko iskustvo, i moram priznati da nisam ostala razočarana. Svaki iskaz koji sam dobila od vlasnika kafića mogla sam potvrditi. Doduše, to su bile konstatacije tipa: “Važne su vam veze u životu”, “Dobro vam ide organizacija” i sl., no dotaknute su neke puno osobnije teme poput financija i obitelji koje su se također pokazale točnima, pa čak i  detaljnima.

Takav rezultat je zabavio moj nevjerni um, iako nije učinio horoskop mojom religijom. Naravno da vas horoskopski znak ne određuje kao osobu i ne determinira vaš životni put te je validiranje horoskopa pitanje osobnog izbora, no može biti zabavan dodatak vašoj svakodnevnici i slobodnom vremenu, pogotovo ako vjerujete u onu Jungovu: “Sve što je rođeno u nekom trenutku određeno je tim trenutkom.” U svakom slučaju popila sam nekonvencionalnu kavu, a možda vas i  zabavila na ovih par minuta a takav ishod mi se čini i više nego zadovoljavajućim.

horoskopski šećerići

Dani otvorenih vrata u HAZU

Svečano otvorenje Dana otvorenih vrata HAZU 13. studenog 2012.

Ovaj je tjedan obilježen dvodenvnim programom “Dani otvorenih vrata u HAZU”,  koji je započeo u utorak.  Svečano otvorenje prošlo je u znaku govora  predsjednika HAZUa  akademika  Zvonka Kusića nakon čega su zagrebačkom  palačom HAZUa  odjekivali zvukovi  violinista Oresta Shourgota kojeg je na glasoviru popratio Domagoj Guščić.

Kao što to protokolarno biva, otvorenju je nazočila šira hrvatska eminencija. Impresivna je  činjenica   što se program održao u tridesetak ostalih podružnica HAZUa diljem trinaest gradova diljem Hrvatske, te  što je prema nekim hrvatskim medijima posjetitelja bilo trostruko više nego prošle godine.

Prikladno obilježje Dana otvorenih vrata

Program je bio i više nego raznovrsan i sveobuhvatan, no meni osobno, interesantnija od programa je bila upitnost pridjeva “otvoren”. Pritom ne mislim na gore spomenuti program već na proces dodjele titule akademika te ulaska u taj laureatski krug.  Baš upravo što je  HAZU jedna od najrespektabilnijih i najdogmatičnijih institucija u Hrvatskoj, ne bi se pri odabiru članova trebala uzdati samo u empiriju koje je indikator dob, što se zasada čini.

Pri potrazi koji su kriteriji za članstvo u HAZU, uspjela sam naći samo ovaj citat predsjednika Akademije: “Pri izboru novih članova jedini i glavni kriterij mora uvijek biti izvrsnost i djela trajne vrijednosti nacionalnog i međunarodnog značenja. U prošlom razdoblju Akademija se otvorila javnosti te je znatno povećala svoj utjecaj i ugled u hrvatskome društvu zahvaljujući aktivnosti svih svojih članova. Današnjoj Akademiji koja je otvorena i okrenuta budućnosti i koja je preuzela aktivnu ulogu u rješavanju aktualnih društvenih pitanja potrebni su i akademici budućnosti koji će moći osigurati pouzdan pristup svim izazovima u društvu. Na taj će način Akademija i ubuduće obavljati svoju misiju i obvezu čuvanja nacionalnog identiteta ali i promicati svekoliki napredak i dobrobit Hrvatske i svih njezinih građana.”

Pogled sa balkona

Prije svečanog otvorenja

Prema podacima iz 2010.godine na koje sam naišla na blaženom nam internetu, prosječna starost članova HAZU je 75,5 godina, čime se, s obzirom na marginaliziranost starijih ljudi u europskom društvu, pa tako i našem, šalje poruka pasivnosti jednog od važnijih stupova društva. Tim se podatkom šalje poruka kako je članstvo određeni status, zasluga za već učinjeno, stanje mirovanja u uzburkanim hrvatskim vodama.

Nepobitna je činjenica da su  za titulu akademika potrebna određena znanja i postignuća koja se između ostaloga stiču i iskustvom te kontinuitetom u radu, te se ovime ne degradira dosadašnji rad članova HAZUa, no  s obzirom na gore navedeni citat akademika Kusića u kojem spominje akademiju budućnosti i društvene angažiranostipostavlja mi se pitanje ima li u toj budućnosti mjesta za jednako kompetentne ljude mlađe dobne granice? Nije li upravo to potrebno kako bi se HAZU još više aktualizirala u hrvatskoj svakodnevnici i postigla bolje razumijevanje današnjeg znanstvenog diskursa?

The view from the afternoon

Idemo na kavu?

Mutna vizija prije prvog gutljaja.

Rijetko tko dan ne započinje svojom omiljenom vrstom kave bila ona čemerno crna diže-iz-groba soja ili pak lagani pjenasti aromatizirani frapuccino sa sojinim mlijekom  kakvog se nebi posramili ni slobodni umjetnici vegani iz Sohoa.  O kavi su napisane knjige, napravljene umjetnosti crtanja pjenom kave pa čak   se ezoterija i svekoliki puk  dotakao  mudrosti  znane nam kao gatanje iz kave.  Kava je ritual kojeg uzimamo zdravo za gotovo i kao takva sastavni je dio svakodnevnice. Na kavu gledamo kao na sociološko iscjeljenje ili pak kao na kvliatetno provedeno vrijeme sa samime sobom. No što je sa fenomenom uzimanja kave za van?

Obasjane suncem.

Iako se u belom Zagreb gradu u posljednje vrijeme može vidjeti ponešto ljudi sa prijenosnim papirnatim šaličicama u ruci to nije uopćeni trend. Na postavljeno pitanje imaju li naviku uzimanja kave za van, prijatelji, kolege i poznanici većinom odgovaraju negativno.  Solipsistička je činjenica da Hrvati, a naročito Zagrebčani vole višesatne kave u bilokoje doba dana, no bilo bi prebanalno objasniti to ljenošću.  Na kavi se sklapaju poslovi, raskidaju veze, zbližava tračevima, raspravlja o politici te doživljavaju egzistencijalne krize nakon višesatnog učenja te je ona više puta cilj nego sredstvo. Dok je fenomen kave za van upravo stavio naglasak na to sredstvo, Zagrebčani nisu to vidjeli kao revoluciju.

rezigniranost nedostatkom birtije.

Quality time!

Globalno uspješni lanci koji promoviraju kulturu kave za van nisu bili profitabilni u Hrvatskoj. Costa coffee, britanski lanac svoju je franšizu otvorio 2009. u Zagrebu i Splitu, no ubrzo ju je i zatvorio nakon nedovoljnog interesa. Starbucks, koji je vjerojatno i najpopularnija franšiza kave za van, povukao je svoju odluku da u zagrebačkom Arena centru otvori svoja vrata. No, nisu propale samo strane već i domaće ideje. Sjetite se što se dogodilo sa Daily Freshom. Može li se nepopularnost kave za van objasniti kulturnim predispozicijama i tradicijom s obzirom da kultura kave kao sredstva društvene kohezije potječe iz srednjvjekovne Turske koja je tada imala velik utjecaj na naš mali dio svemira ili je u pitanju nešto drugo? Kako smo, s obzirom na hrvatski smisao za pomodnost uspjeli predvidjeti taj trend?

Bilo bi lijepo kad bi ponukani teorijama zavjere mogli tvrditi da se fjakom na kavi zapravo borimo protiv surovih aspekata užurbanog načina života, no vjerojatno ta pasivna agresija protiv sistema ipak ne postoji. Bit će da smo tradicijski vezani uz tzv. “kafenisanje”  te da nam se teško odvojiti od terapeutskog učinka sjedenja na kavi. Bit će zanimljivo promatrati hoće li se fenomen kave za van uspjeti održati u društvu polupropusnom na promjene navika.  Što vi mislite?

yay or nay?